Živiš li još uvijek svoje jučer, ili odgađaš danas radi onoga što će doći sutra?



Koliko puta ste zavarali druge rekavši im da ste krenuli dalje? Koliko puta ste lagali sebe uvjeravajući se da živite punim plućima, miljama daleko od onoga što je kožu paralo? Zašto ste se uvjeravali da živite, a zapravo ste samo egzistirali na mjestu? Što ste čekali i što čekate da napravite taj korak naprijed, da odmaknete od prošle verzije sebe?

Često, rekla bih i prečesto, željni utjehe i onoga poznatog osjećaja, odlutamo mislima i duhom u prošlost. Odlutamo u ono jučer, koje možda ni nije bilo za nas dovoljno dobro, ali opet ga odlučimo raspoznavati kao nešto najbolje i najljepše što nam se dogodilo.. Kao nešto što smo odavno izgubili i sada smo mizerni i nikakvi, jer smatramo da ne možemo učiniti i doživjeti nešto mnogo ljepše.

Tad, isključujemo sva osjetila, gubimo dodir sa stvarnosti, pretvaramo se u hodajuće zombije, prazne ljušture. Jer, fizički egzistiramo tu u sadašnjem trenutku, a emocionalno i psihički smo godinama unatrag. Ondje, gdje je duša prolazila prve velike, fatalne lekcije, rastajala se od upečatljivih ljudi ili započinjala karmičke odnose. Ondje, uz sve nedaće kroz koje prolazimo u danu, pronalazimo utjehu. Mislimo da smo tad bili spretniji, sretniji i bolji, puno jači i otvoreniji prema svijetu. Mislimo, ako vratimo ta mjesta ili ljude, zaustavit ćemo vrijeme i vratiti sebe kakvi smo bili.

Tad, živjeli smo zaista onako istinski, do daske. Jer, morali smo proći nešto toliko upečatljivo i jako, kako bismo naučili najveće lekcije i napredovali. Morali smo napustiti sve znano i neznano, kako bismo stvorili ovu verziju koja smo danas. I umjesto da na prošlost gledamo sa zahvalnošću u očima, mi gledamo s čežnjom i boli. Jer, više nismo ondje. Nismo bezbrižni, postajemo zatvoreni i izolirani od svih, tišti nas dosta toga što ne znamo ili ne želimo izraziti i dijeliti, pa se okrećemo onome starome.

Ali, shvaćaš li da se život čovjekov ondje gubi? Shvaćaš li da ondje ne postoji više ništa osim uspomena i zarobljene verzije tebe kakav si bio? Shvaćaš li da je sve moralo i trebalo biti ovako, da bi danas živio slobodan i naučio boriti se za sebe?

Ne znam je li teže živjeti od onoga jučer što nikada više neće doći, uzdizati u nebesa ono što smo bili, umjesto da cijenimo bitke koje smo prošli i da sebe kakvi smo sad bodrimo da koračamo hrabro dalje.. Ne znam je li teže biti tako glavom u oblacima, živjeti u svijetu prošlosti ili živjeti u budućnosti?

Biti godinama, čak i desetljećima naprijed, daleko od svih. Sam u svojim nerealnim brigama i pogrešno postavljenim situacijama. Ondje, želimo vidjeti i spriječiti kraj, spoznati sve teške lekcije koje nam na put mogu doći, misleći kako ćemo konstantnim zamišljanjem i brigom olakšati sebi put u budućnost. Ne shvaćamo, izazvat ćemo kontra efekt. Ne shvaćamo da naše misli i uvjerenja kroje naš daljnji put. Strah je emocija isto kao i mir i ljubav. Emocija koja vibrira i odašilje sve ono negativno, tako da već si na dobrome putu da si kreiraš sve to loše što te tišti. I reci mi, tko će tad biti kriv? Ti ili život, sudbina ili Bog?

Tko će biti kriv kada brigom navučeš sve ono čega si se bojao? Kada ti dani budu obojeni sivom nijansom, a prepreke iza svakog ugla?

Priznaj, jako malo povjerenja imaš u život, još manje u sebe. Misliš da možeš kontrolirati sve što se događa, kako bi si osigurao bolju sadašnjost i budućnost. A zaboravljaš da jedino sebe možeš kontrolirati. Kontrolirati svoje emocije i uvjerenja, ono što daješ drugima i reagirati ispravno na ono što od života primaš.

Znaš li, previše godina potratimo pokušavajući skužiti život i budućnost, isto tako i ispravljajući ono što se ispraviti ne može. Ni nisi tu da bi ispravljao nešto što si već prošao. Te lekcije služile su da raspoznaš one sljedeće. Služile su ti kako bi naučio što je za tebe dobro, a što loše. Kako se nikada više na istoj vatri ne bi opekao. Kako bi, gledajući svoje ožiljke na koži bio sretan jer si se izvukao, jer si postao snažniji i bolji.

Bi li zaista volio skužiti život, proživjeti brzinski sve ono što tek treba doći, tek kako bi vidio svoj kraj? Je li poanta zaista u tome kako ćeš skončati ili je poanta u tome koliko ćeš ispunjeno živjeti? Oprosti mi, ali mislim da je važnije kako ćeš živjeti i koliko ćeš sebe dati. Život je ono što se događa sad, upravo u ovome trenutku. Jučer i sutra, tek su obrisi onoga što je bilo ili što može biti. Ti si jedini istinski kreator svoje stvarnosti, a ujedno i budućnosti.

Tek, kad shvatiš da od ispravljanja i prošlosti nemaš ništa, kao niti od straha, moći ćeš živjeti lišen nedoumica i boli. Nemoj propustiti sebe, propustiti druge ljude, odbaciti prilike i negirati sadašnji trenutak. Nije nebitan, itekako je bitan i velik. Jer u njemu prolaziš sve emocije, lekcije i prikazuješ tko si zapravo te kamo stremiš.

Neka ti dani budu ispunjeni smijehom, srećom, pozitivnim i hrabrim mislima. S puno manje brige i čežnje za onim čega više nema. Fokusiraj se na sve ono dobro što imaš i budi zahvalan za sve što si prošao. Da budeš sretan, to ti želim. Ne jučer, danas, da bi mogao biti kompletno sretan jednom, sutra.

nezavisni/atma.hr/Marija Lombarović